Zadnja stanica	Skola	Rakovac	Motike	Motike
Motike	Knezici	Ljevari	Groblje	Motike
Durbici	Celanovac	Brda	Bukve

Ove slike mozete i sami pogledati na: Google earth

STARA ZUPA MOTIKE

Motike kao mjesto i geografski pojam - prema dosadasnjim dostupnim izvorima - spominju se u prvoj polovici 17. stoljeća. Prvi spomen nalazimo zahvaljujuci zupnoj organizaciji. Sve indicije ukazuju na realnu pretpostavku da su Motike kao zupa i mjesto postojale u vremenu dvadesetih godina 17. stoljeca. Dakako, postanak mjesta mogli bi traziti i u ranijim vremenima.
Podaci o zupi
Naime, zahvaljujuci biskupu i ap. administratoru fra Tomi Ivkovicu navodimo drugu deceniju 17. srolieca kao vrijeme prvog spomena zupe Motike. Prema njegovim zapisima zakljucujemo da su Motike vec tada imale Status zupe, sto poznavatelji izvjestaja crkvenih dostojanstvemka spomenutog vremena apsolutno poznavaju(4) . Na temelju njegovih iskaza mogli bismo ustvrditi da su Motike kao zupa formirane dvadesetih godina 17. stoljeca, moguce i nesto ranije. Spomenuti biskup, u izvijescu o kanonskim obilascima zupa spominje i Motike. Prema pisanju K. Draganovica. Ivkovic je u drugom pohodu dva puta posjetio Motike i krizmao 413 kandidata za primanje sakramenta sv. Potvrde. U trecem pohodu, koji bi mogao biti onai posljednji 1630. godme, krizmao je u Motikama 117 krizmanika.
Inace, kao i preostale dvije banjalucke zupe, Motike su pripadale franjevackom samostanu u Fojnici, koji je polovicom 17. stoljeca imao dvanaest zupa. Prema popisu zupa distriKta istog samostana iz 1647. godine, redoslijed Je bio sljedeci: l. Fojnica, 2. Lastva, 3. Jajce, 4. Kotor, 5. Banja Luka, 6. Motike, 7. Draeocaj, 8. Kozarac, 9. Kamengrad, 10. Gicija, 11. Dragotin, 12. Vodicevo(5) . Sve te zupe zajedno imale su 5.654 katolicke kuce s 12.789 vjernika.
Iste ovakve spoznaje o Motikama potvrduje biskup fra Marijan Maravic u izvjescu 1655. godine. Medutim, najvise podataka o ovoj zupi donosi biskup fra Nikola Olovcic, koji je 18. svibnja 1672. godine pohodio zupu Motike. U izvjescu tvrdi da tu nije nasao ni crkvu, ni zupnu kucu. Zupnicku sluzbu obnasao je jedan franjevac iz Fojnice. Sluzbu Bozju drzao je po grobljima, sumama, kucama...(6). Motike je prikazao kao malu zupu sa 700 vjernika, od kojih je istom prigodom krizmao 582 krizmanika.
Posljednji spormen na zupu Motike biljezi fra Ivan Krstitelj de Vietri, koji je 1708. godine pohodio zupe u Bosni. U izvjescu sto ga je poslao u Rim spominje i Motike. od tada Motike se spominju kao selo, koje pripada ivastanskoj ili gradskoj zupi.
 

Velike Motike
Kada razmisljamo o drevnoj motickoj zupi, tadasnjem mjestu i sadasnjim Motikama, ne nailazimo na identicne prostore, jer sadasnje Motike cine samo dio gornjih Motika iz 17. stoljeca. Ovo nam malo cudno zvuci, ali ako pratimo povijesna zbivanja na ovim prostorima, razumjet cemo tu razliku izrmedu "velikih Motika" iz proslosti i danasnjeg dosta velikog sela koje nosi to isto ime. U 17. stoljecu jos se ne spominju sela: Rakovac, Petricvac, Sargovac, Budzak, Vujnovici, Novakovici i Dervisi. Spominju se Motike kao naselje i zupa. S gradskom zupom granicile su se negdje u Rosuljama i petricevackom brdu a sa susjednim Dragocajem pribliznom danasnjom granicom Civcija i Motika. Sargovac je vjerojatno podljeljen s razmedom u gornjem dijelu danasnjeg sela. Imajuci ovo u vidu, mogli bismo imati jasniju predodzbu zupe i sela Motike. Granica je isla Vrbasom u duzini Budzaka i Dervisa. S Vrbasa je isla dalje uz potok izmedu Vujnovica i Zaluzana, gornjim Sargovcem i izlazila na vrh danasnjih Motika, ostavivsi Civcije na dragocajskoj strani. Blizu Jorgica klupa izlazila je na Crkvenu, kojom bi isla do samoga grada, te preko Petricevca i Rosulja, u Kumsalama silazila na Vrbas. To bi u grubim linijama bio omedeni prostor zupe i sela Motika, koje su dobrim dijelom izlazile na Vrbas. U tako velikim Motikama gusce su bili naseljeni predjeli oko Motickoga groblja, Petricevca i Budzaka a rjede gornji dio, kojeg su cinile uglavnom sume, krcevine i pasnjaci. Da je prostor zupe i mjesta Motika stvarno identican s ovakvim odredenjem, pokazuju sljedece cinjenice:
- Centar zupe Motike bio je u blizmi samog Motickog groblja. Dakle, priblizno u samom mjestu prostora kojeg je zapremala zupa.
- Groblje, koje je moticko a koje se takoder nalazi u geografskom centru velikih Motika. Sada se ne naiazi u sklopu Motika. Ocito je po tadasnjim Motikama dobilo ime.
- Gradska zupa je pokrivala sam grad i sela uz Vrbas i Vrbanju. Zupa Dragocaj je ukljucivala istoimeno selo i Ivanjsku. U meduprostoru se ne spominje ni jedno selo osim Motika.
- Pomjeranja stanovnistva i nepovoljne prilike dale su posve drugu sliku o Motikama.
Centar zupe se vjerojatno razvio oko rudnika. Konfiguracija tla s iskopinama ukazuju na mogucnost kopanja ugljena i u samom Srednjem vijeku. Karakteristicne grabe oko Motickoga groblja navode nas na pomisao da se tu kopao ugljen i u vremenu postojanja Stare zupe Motike, sto potvrduje cinjenicu da su rudarska mjesta po Bosni nudila katolicima bolje uvjete, s kojima su se odrzavale i zupne organizacije.
 

Smanjivanje zivotnog prostora Motika
Kako je doslo do toga, da cijeli donji kraj, koji se naslanjao na Vrbas i grad prestane biti dio Motika? Kako samo Moticko groblje nije vise na prostoru sela Motika? Tu su bitnu ulogu odigrala dva faktora:
1) Ratna zbivanja u vremenu Velikog beckog rata 1683-1699. godine a kasnije i Banjaluckog rata 1737. godine, kada je banjalucki kraj bio prostrano mjesto sukoba. Katolicko stanovnistvo iz donjeg dijela zupe je stradavalo i povlacilo se u gornji dio.
2) Haranje zaraznih bolesti (kuge), koje je katkada zatiralo cijela sela. Kuga je nemilo morila 1690. i 1732. godine, tako da je prorjedila i opustosila zupu. Preostali zitelji Motika, iz donjeg dijela bjezali su i sklanjali se u krcevine i sume u gornjem dijelu. To su cinili ispravno zakljucujuci, da iz zarazenog domacinstva treba ici i traziti zdraviju sredinu u priodi, u rijetko ili nikako nastanjenim gornjim dijelovima zupe.
Jos jedan detalj govori u prilog ovakvog pomjeranja katolickog stanovnistva na prostoru Motika. Naime, predaja veli, da su u donjem dijelu velikih Motika, na prostoru danasnjeg Budzaka zivjeli zupljani s prezimenom Milanovici. Kod njih je stasalo jedno momce, koje je bilo tako "pusto", tj, tako nemirno i nestasno, da se "ni vilama nije dalo osedlati". Ne znajuci sto ce s njime, sam spahija poruci Milanovicima, da ga sklanjaju, kud god znaju. Inace, izgubit ce glavu. Trazeci rjesenje, odlucili su ga poslati u krcevine, u jos nenaseljen kraj u vrh sela. Spomenuti momak se tu skucio, pozenio i izrodio potomstvo. Kako je bio "pust", neobuzdan, on i njegovi potomci su se prozvali Pustahije. Ova predaja ima uporista u stvarnosti. Ako bismo zeljeli staviti u povijesne okvire taj prijelaz Milanovica s Vrbasa u Pustahije kasnijeg sela, morali bismo ga smjestiti u prve decenije 18. stoljeca.jer u izvjescu ap.vikara i biskupa fra Pave Dragicevica 1744. godine u selu Motikama, na sedmom mjestu spominje se domacinstvo s pet clanova, ciji je domacin bio "Matthaeus Postaia"(7). Uslijed ovakvih prilika imamo Motike, selo novijeg datuma, ciji su potomci obitavali na sirokom podrucju danasnjih mjesta Rakovca, Petricevca, Sargovca, Budzaka... Povlacenjem u gornji dio Moticko groblje je ostalo van granica danasnjeg sela, sto samim time svjedoci o negdasnjem postojanju velikih Motika.
 

Nestanak zupe Motike
Pred Veliki becki rat zupa je bila u blagom procvatu. Dobrostojeci obrtnicki stalez, poljoprivreda, stocarstvo i eventuaina eksploatacija ugljena doprinosili su blagostanju u zupi. Moguce da je tada sagradena crkva Svih Svetih, koju spominje biskup fra Mato Delivic u izvjescu 1737. godine. Medutim, tada nadolaze ratna i tuzna vremena, koja gase zupu a selo smanjuju i u doslovnom smislu premjestaju u gornji kraj. Sesnaest godina dugi Veliki becki rat nagovijestao je zatiranje Katolickog pucanstva u zupi Motike. Borbe i nazocnost austrijske vojske u Banjoj Luci 1688. godine fatalno su se odrazile na katolike i njihovu zupu.Jedan dio katolika Motika je izginuo ili stradao od kuge a drugi - u strahu od turske odmazde - povlacio se s austrijskom vojskom preko Save. Tek treci dio zivlja je ostao, povlaceci se sve vise u gornje krajeve. Uz to, dobrostojeci obrtnicki stalez je nestao, pa je tada od katolika ostao samo onaj najpotlaceniji sloj "raje". U takvim prilikama malo je katolika moglo opstati u donjem dijelu Motika, na podrucju danasnjeg Petricevca, Budzaka i Sargovca. Tako desetkovana zupa postojala je u prvoj deceniji 18. stoljeca. Posljednji put se spominje 1708. godine a onda joj se gubi trag.
Haranje kuge 1732. godine i Banjalucki rat, koji je nadosao pet godina kasnije, jos vise prorjeduje i onako mali broj katolika na podrucju ugasle zupe. Podrucje u centru, oko Motickog groblja ostalo je posve pusto, sto je prisilio turske vlastodrsce da nasele novim zivljem pravoslavne vjeroispovijesti. Na ovo se osvrce biskup Miletic, koji "spominje Drakulice kod Banje Luke kao cisto katolicko selo, a danas je naseljeno iskljucivo pravoslavmm zivljem, koje je doslo iz Kotor Varosa i Javorana posllje velike kuge, koja je katolike u Drakulicima skoro unistila"(8) . Tako se ugasila stara zupa Motike, na samom pocetku 18. stoljeca, nakon osamdesetak godina postojanja. U strasnim ratnim i kuznim vremenima nestala je ta simpaticna mala tvorevina, taj dragulj katolicizma pored same Banje Luke. Povijesni izvori i dalje spominju Moticko groblje, na kome se povremeno odrzava Sluzba Bozja i blagoslov polja s procesijom na blagdan sv. Marka. Spominje se i selo Motike u sklopu ivastanske zupe, koje je kasnije izuzeto i ukljuceno u zupu Banje Luke. All to selo vise nije naslonjeno na grad i Vrbas, nego je izmjesteno dalje od Banje Luke, podalje i od Motickoga groblja a na negdasnjem donjem dijelu sela povijesni izvori pocinju spominjati sela: Petricevac, Budzak, Sargovac, Vujnovice, Novakovice i Dervise.

4 Usp. S. Kovacic, De relationibus circa statun ecclesiasticum qua fontes historici provntiae Bosnae Argentinae OFM saeculis XVI-XIX, Rim 1966, sir. 63.
5 Usp.J. Matasovic, Fojnicka regesta, Str. 148.
6 "... unus patrum de conventu Foinizae celebrat per coemeteria, per silvas, domos etc", Starine JA, knjiga XXXVI, str. 135-136.
7.D. Mandic, Croati Catholici Bosnae et Hercegovinae, Chicago - Roma 1962, str. 44.
8 Dr.B. Gavranovic, Povijest Franjevackog samostana Petricevac i franjevackih zupa u Bosanskoj Krajini, Sarajevo, 1959., str. 130.