Nalazite se ovdje: Home

Članci

Prije 20 godina!

Bilo je to tacno prije 20 godina kad smo dosli u Svedsku, prvo da kazem nije ni bilo planirano da se dode u Svedsku al je to tako ispalo.

Prica je to jos duza i pocinje raspadom Jugoslavije i stvaranju novih drzava, svi su zeljeli svoju drzavu ali da je to samo njihova i nicija druga, pojam demokracije je pogresno protumacen. Podrucje Banjaluke i vecine BiH preuzimaju srbi i po svaku cijenu protjeravaju i muslimane i nas hrvate. Zbog desavanja iz drugog svjetskog rata mi Moticani smo imali specijalni tretman al to nije pomoglo ni ostalim hrvatima i muslimanima u Banjaluci!

Necu vise ulaziti u ova zbivanja jer ovu pricu sam htjeo da posvetim nasem putu iz Banjaluka, moram reci iz Banjaluke jer mi nismo ni imali neki plan da dodemo u Svedsku u stvari nismo imali nikakav plan to izgleda nekad u zivotu najbolje!

U to vrijeme zivim sa Ivankom (rodenom Majdandzic) kao i sada hvala Bogu i imamo tada kcerku Mateu koja je rodena 1990 godine a sada imamo i sina Filipa rodenog 1997 godine u Stockholmu!

Ali da pocnem od 16.5.1993 nedelja sveta i misa je u Civcijama, moj brat Darko i ja smo prodavali pivu i sokove, inace smo drzali malu prodavnicu preko puta zupne kuce u Motikama.  Svi su pricali o tome kako da se izade iz BL-a a mi smo vec prije nekoliko dana uplatili za put iz BL-a tako da smo vec ocekivali da nam jave da se ide. I bi tako u utorak nas Ivanku, Mateu, Darka i mene je odvezao moj otac Pero Zizak u fici do autobusa.
Citav parkering je bio pun sa djecom, zenama, ljudima i prtljagom, atmosfera je bila vrlo tuzna culi su se plac i pozdravi izmedu nas koji idemo i onih koji ostaju, nikom nije bilo lako!

Moram napomenuti  da su vecina "putnika" bili muslimani, autobus je isao preko "koridora" i tada smo vidjeli razorenu Derventu i cijelu Posavinu. Da li nas je bio strah? Da bio je  jer prava ratna zbivanja mi u Banjoluci nismo ni vidjeli osim na TV-u. Svi smo samo zeljeli da odemo sto prije, cak smo se bojali kad smo presli granicu Bosne i usli u Srbiju. Nakon nekog vremena dosli smo do Subotice gdje smo stali da se odmorimo. Ja sam otisao u obliznju trgovinu da kupim neki sok i keks za Mateu  i  to sto mi se urezalo u sjecanje i nikada necu zaboraviti je da su me trgovkinje pitale "zasto mi bjezimo iz svojih kuca, ko vas tera" pokusao sam im objasniti ali njima to nije ulazilo u glavu one su zivjele u svome svijetu kljukane sa Milosevicevom propagandom, tek sada shvacam snagu medija!

Nakon kratke stanke polazimo i nakon kraceg vremena dolazimo na granicu, prvo Jugoslovensku jer Crna Gora i Srbija su se jos uvijek zvale Jugoslavijom, jos uvijek nas je strah sta ako nas vrate. Mili  Boze ipak su nas puistili i sada dolazimo na Madarsku granicu i u autobus ulazi madarski carinik sav obucen u zeleno kao da je lugar a ne carinik, posto je vruco ima zavrnute rukave i malo raskopcanu kosulju a oko vrata mu vjesi kriz. Njegova pojava nas je obradovala jer smo znali da smo tek sada na sigurnom!

Put nastavljamo kroz Madarsku , noc je vec pala kad smo prolazili Budimpestu, svi pokusavamo da zaspimo al je to tesko zbog nedostatka prostora a i smrad je veci zbog previse ljudi u malom prostoru na velikim temperaturama. Mateu koja je tada imala dvije i pol godine je Ivanka drzala cijelim putem u krilu.

Slijedece jutro dolazimo na neku granicu, najverovatnije izmedu Madarske i Slovacke, tu stajemo ,izlazimo i cekamo da predemo granicu. Mala trgovina koja je bila u blizini je bila jos zatvorena posto je bilo puno rano ali na vratima je vec stojao svjezi kruh koji je dostavljen i ostavit. Darko i ja razmisljamo da li da uzmemo, razmisljali smo da ostavimo nesto novaca, gladni smo ali ne usudujemo se uzeti,

Put ide dalje kroz Poljsku, dugacka je to zemlja i vec drugi dan smo na putu umorni, prljavi a i neizvjesnost je neznamo kud idemo! Puno kasno drugi dan dolazimo na sjever Poljske u luku Svinjousce odakle idu brodovi za Dansku i Svedsku a i najvjerovatnije i druge zemlje. Svi izlazimo iz autobusa i idemo u  cekaonu gdje se kupuju karte za brodove. Posto je oko 2 sata svi smo umorni, pravimo od nasih kofera mali krevetic za Mateu i cekamo da se otvore blagajne. Moram napomenuti da jos uvijek neznamo gdje idemo, pricamo da je Danska bolje jer je blize Hrvatskoj pa ce nam niti lakse, Ivanka kaze mi imamo priju Antoniju u Svedskoj. Ujutro svi letimo na blagajnu i doznajemo da prvi brod koji ide je za Svedsku u 12 sati a za Dansku je u 13 sati. Vracam se do Ivanke koja cuci pored kofera na kojima Matea jos spava, ja cucnem pored nje i pitam je gdje cmo? Neznam kako smo dosli do odgovora al smo zajedno odlucili da idemo za Svedsku posto brod ide jedan sat prije nego za Dansku, nismo mogli vise cekati zbog umura i neizvjenosti. U 12 sati idemo na brod i nakon 7-8 sati dolazimo u Svedsku grad Ystad, vec su na brodu pitali preko oglas na nsa jezik ko je turista a ko azilant.

Smjestaju nas u jednu veliku tvornicku halu punu vonickih kreveta, tu smo se mogli prvi puta oprati. Sutradan su uzeli izjave od nas i stavili nas u autobus i tek tada smo doznali da smo na putu za Stockholm gdje jos i dan danas zivim.

Hocu da se zahvalim i Svedanima i Svedskoj sto nas je primila i nikad se nisam pokajao sto sam zavrsio ovdje. Ovo je nas dobitak na lutriji jer da sam i birao zemlju bolju nebi nasao!

 

Mile Zizak

20.05.1993 

 

Free business joomla templates

Distributed by SiteGround